NOVI PAZAR, 30. januara (SEEcult.org) - Veb casopis za knjizevni intervju “Ekerman” (Eckermann) iz Novog Pazara, koji ce se jednom godisnje pojavljivati i u stampanoj verziji, zaziveo je na internet strani www.eckermann.org.yu
Urednik “Eckermanna” Jahja Fehratovic rekao je da ce razgovori s piscima biti azurirani jednom mesecno, a najzanimljiviji intervjui bice objavljeni u godisnjem stampanom izdanju, prenela je agencija Sanapres.
Prema recima Fehratovica, specijalizovani casopis za knjizevni intervju ne postoji na prostorima bivse Jugoslavije, zbog cega je izrazio nadu da ce “Eckermann” brzo steci citaoce.
“Naziv Eckermann dali smo casopisu po Geteovom licnom sekretaru cija knjiga ‘Razgovori sa Geteom’ jeste prva knjiga intervjua u istoriji svetske literature”, izjavio je Fehratovic.
Johan Peter Ekerman (1792-1854) objavio je posle smrti cuvenog nemackog pisca, ciji je bio prijatelj, Geteove posmrtne spise i Celokupna Geteova dela u 40 svezaka.
Prema navodima Fehratovica, cilj casopisa “Eckermann” je da stvori bazu intervjua pisaca kako bi se poetike autora sa prostora bivse Jugoslavije, nekada bliske, a sada gotovo strane jedne drugima, bar donekle mogle razumevati i razmenjivati.
“Eckermann” na svom sajtu sadrzi odabranu arhivu intervjua, linkove i preuzima vesti sa Portala SEEcult.org (www.seecult.org).

Prvi i jedini hard-core multi casopis za knjizevnost i kulturu u svojem 24., uvelike zelenom izdanju u bezmalo cijelosti dostupan je globalno.
Naprosto otidjite na cuvenu ALBUMovu web stranicu http://www.album.co.ba, gdje cete bez poteskoca otkriti link s nazivom ALBUM 24 ONLINE, kliknite i prepustite se drazima koje vas tu cekaju:
Abid Subašić: Stiže li se prije Marka na Kosovo? (MO)Aida Behmen-Miličević: Ti i ja. A gdje si ti? (RMB)
Ajdin Husić: O Benitu i o ptici. Sarajevski Alfred Hitchcock. (GDR)
Aleksandar  Šajin: O šeširu i o slikama. O mogućnostima trenutka. (GDR)
Alen Alispahić: Jeziva pjesma o nemarnoj ženi koja prijeti njenom implementacijom u vašem domu. (MO)
Alen Galinec: - "Tunel". Predstava o kliničkoj smrti. - "Sjena". Venecija - stereotipni prizor. - "Svjetlost". - Venecija - nestereotipni prizor. (NŠ)
Almir Hukić: Teatralni barokni cinizam. (SK)
Amela Mramorac: Neke žene ipak nisu tu da bi ispunile svoju biblijsku sudbinu... (SK)
Ana Antunović: Ruka se opet pokazala kao čovjekov najbolji prijatelj. (MO)
Ana-Marija Pušnik: Pesnikinja smirenog ritma, poezijom najviše okrenuta ljubavi, segmentarno, gotovo kroz akvarelističke slike ispisuje se. Njen tok je krivudav, ali sav u treptajima i usecima koji iznenađuju, nežno i lagano... (SSS)
Atif Kujundžić: Iskaznice, propusnice i posmrtnice o najvećoj rudarskoj nesreći na Balkanu. (MO) Srebrenica ili što je ispljunuo gradonačelnik? (RMB)
Božidar Gačina: Konfuzan tekst o avionima, maketama i nekom dječaku. (SK)
Boško Orozović: O mazohistima kojima možeš vaditi nekoliko puta dnevno. (MO)
Čedomir Ljubičić: Rastoderove inokosne institucije ispitivanja ubijanjem opštih mjesta. (MO)
Daniel Radočaj: Osvrti, zabilješke, zapažanja - negdje između potpune osame i apsolutne socijalnosti. (NŠ)
Dimitrije Vojnov: Kroz čvrst i dobro organizovan pomereni stil, postiže pozitivan efekat blizak poznavaocu moderne kratke proze. U sklopu svoje teme daje rečima široku slobodu, odlazeći na ivicu »meke pornografije« bliske slobodoumnima i nezastrašenima... (SSS)
Dražan Gunjača: Potvrđuju li iznimke pravilo i šta može potvrditi lakši slučaj cerebralne paralize? (MO) O starosti, o sjećanjima, o vrijednosti zabluda. (GDR)
Dragan Ilić: Da bi se opisale prozne varijacije ovoga autora dovoljna je jedna reč – minimalizam. (ZI)
Dušan Gojkov: Ljubavna priča o imigrantima koji sa postkomunističkog Istoka beže na Zapad u potrazi za boljim ili jedinim mogućim životom. (ZI)
Dušan Krstić: Podsećanje na dane NATO-bombardovanja, prenošenje atmosfere koja je tada vladala u Beogradu i Srbiji... (ZI)
Dušan Maljković: Asocijacije i refleksije. Klasika na fitnesu i prirodno povećavanje usana. Holivudske pitke sapunice i Stairway to Heaven. (MO)
Džemal Sokolović: Simms o multi-etničkoj kompozitnosti i destrukciji Bosne. Gdje leže uzroci sukoba? (MO)
Đuro Stanojević: Hoće li tekila iz Los Mudosa pomutiti razum Losmudoslija ili će pak samo ukinuti alimentaciju? (MO)
Emir Zoletić: Pjesme o visini, zidovima i šahu. (SK)
Elina Burina: O ekologiji u petoj dimenziji i krvavo-idiličnim prizorima. (MO)
Emira Mešanović: Bosonoga i oznojena Afrika razvodnjena mislima. (MO)
Enes Kurtović: GRAND PRIX u srcu Afrike, o tome koga su pojele planinske gorile i gdje je ekipa Greenpeace-a. (GDR)
Gospodin Dr. Ralf: Urednički uvodnik od Teherana pa do New Orleansa. O vrućem pozdravu od evropske zajednice. Jedna pjesma iz mladosti. (GDR)
Gordon Walmsley: O krokodilima u New Orleansu, o poslovima zemaljskim i o jeziku ptica. (GDR)
Irma Rakvić: O gadnom problemu sa prostorima. (SK)
Jahja Fehratović: Moderan pisac koji kroz tradicionalne segmente priča univerzalne priče, o krajnostima života, čudne sudbine ispisujući kratkim rečenicima, sklapajući mozaik večite ljudske tragičnosti... (SSS)
Jasmin Brutus: Detalj iz ciklusa slika o Visokom. (NŠ) Jesmo li nešto zaboravili? Gdje je bosanska piramida? (RMB)
Jasmina Čaušević: Oralni performansi u odlazećim pismima digitalne revolucije. (MO)
Jasmina Topić: Snažna fantazmagorična priča koja se odvija u realnim, stvarnim, koordinatama, ali je zato glavna junakinja priče imaginarna... Nepostojeća, fluidna. Izmiče životu, ali zato fikcija, proza, beleži, potvrđuje njeno postojanje. I to je legenda o XY. (ZI)
Jasna Stefanović: Tajna geometrija piljarske matematike, o ljubavi i o Isakoviću. (GDR)
Julija Grujić-Simeunović: Pesnikinja u totalu. Svakom stilu daje svoj maksimum, da li kroz naraciju, emociju ili segmentarno. Svaka pesma nosi poruku, bunt se sluti iz stiha i misli… (SSS)
Kalle Heiberg: O pingvinu, o Sjevernom Moru. Carpe diem, mama! (GDR)
Kristina Bojanović: - Neopatetična (mnogo obećavajuća) ljubavna lirika. (NŠ)
Larry Jovanović: Duhovi prošlosti. Iznenadni dolazak grupe mladih u opustelo srpsko selo unosi nemir u život kakav je poznavao jedan seoski tinejdžer. (ZI)
Lene Henningsen: O pogledima bez filtera. Gdje cvjetovi vrište. Gdje je magla ljubičasta. (GDR)
Lidija Ilić: Dva pogleda na Beograd i jedan majmun. (RMB)
Lučka Zorko: Nadomjestiti slobodu against the law obraćajući se Bogu na čistom jeziku orgazma. (MO)
Mahir Vranac: Blago izobličena svakodnevica. (RMB)
Marianne Nielsen: Metamorfoze kroz slike: život, smrt, život... (GDR)
Marina Štulić: Onanisanje inspirisano Almodovarom. Frustrirani u fetus položaju. (MO)Marko Car: U znaku kritike potrošačkog društva. Junaci ne uspevaju da izdrže tu nametnutu trku, ostanu u njoj, već se povlače na marginu i sa nje ravnodušno posmatraju surovi svet oko sebe. (ZI)    
Mensur Demir: Ona, digitalno maltretirana, i život kao takav. (RMB)
Michael Helming: Karakteristike zupčanika i pretpostavke funkcionisanja u sistemu u kojem su ljudi ograničeni samim tim što se ne poznaju. (MO)
Milica Krstanović: Kontradiktornom bezumlju možda bi se nasmijao neko, a možda tek drugi pas. Hoće li to popraviti nevidljivi španski mehaničari? (MO)
Miloš Živanović: Protivrječne dijagnoze mogu vas izliječiti od svih iluzija tamo gdje Hendriksova gitara nariče za Morisonom. (MO)
Miloš Đuričić: Otkriva nam probleme mladih na prelomu dva milenijuma. Besperspektivnost i bezvoljnost jedne generacije koja kao da odbija da stupi na životnu scenu. (ZI)
Mirjana Ostojić: Misterija seminarske sezone ubijanja. (MO)
Mlađan Lazić: Djed mu nije Antun Gustav Matoš niti atletičar na baterije. Liči li mačka u posljednjem kadru na bombu? (MO) O tome kako vašari taštine love jezičke nelagode i smišljanju bolje šale. (SK)
Mojca Kumerdej: O smrti, zavjetu i krivici. (MO)
Naida Šehić: Mediteranska idila u pocket formatu. (NŠ)
Nataša Miković: Pola tijela, oko i sisa. Ručni rad. (RMB)

Nevenka Miklič: Biti ili biti je li pitanje? Dočekaju li prijestupnici vlastitu smrt? (MO)
Nikola Bešlić: Radijatori, gladijatori i isparavanja. (MO)
Nikola Stjelja: Autor totalnog stila, energičnog proznog prikaza, koji u fantastiku unosi stvarnost i horor elemente. Priča u skladu sa vremenom, brza, teška, energična. (SSS)
Nina: Uzaludnost bijega i drugi ponori. (MO)
Olja Savičević-Ivančević: Možeš bez kondoma a možeš i sa nebodera! (MO)
Rahman Šabanović: Portret. Ljubav. Negativ. (RMB)

Ranko Milanović-Blank:  Kastriranje kriterijumima i ostavština fašizma politici i ideologiji prononseratora i jagnjećih brigada. (MO)
Raško Radević: Šaroliko stihovno predočenje kod ovog autora najveće uznošenje doživljava kroz buntovnu – energičnu poeziju, iz koje isplivava svo nezadovoljstvo postojećim. Pravac mladosti i večnog. (SSS)
Robert Titan Felix: O ljubavi, spolu i samosvijesti (MO)
Saša Radojčić: Melanholičnim tonovima obojena pesma Leto u najboljem svetlu nam predstavlja pesnika čije poetsko stvaralaštvo inkorporira mainstream struji (mlađe) novije srpske lirike. (ZI)
Sabahudin Hadžialić: Deja vu za beskrupuloznog švercera. (MO)
Sanja Pavlović: Naziranje njene ledom okovane. (MO)
Selma Kešetović: Autoportret i slaba bešika naspram traume. Svršava se s nadom u dubini. (RMB)
Senada Smajić: Ona će je skinuti i povući. A gdje? (MO)
Shadi A.: O kraljici Fujdrek, o divljem svjetlu i džojusu. (GDR)
Simon Vučković: Urbano-ruralno. (RMB) 
Slobodan Kanazir: Dokazuje poezijom da umetnik, ako se posveti bilo kom izazovu, može dostići značajne visine u različitim pravcima. Kako slika, tako i piše, kako piše, tako i živi… (SSS)
Srđan Simeunović Sendan: Disidentska sudbina između sna i nesna u samoći. Može li naš pobijediti na njihovom? (RMB)
Tetriano: O osveti penzionisanog boksera, o depresiji i o brazilskom fudbalu. (GDR)
Tomislav Milošević: Autor koji nikad ne pristaje na kompromis, obeležavajući krivce perom i rečima. Svoju ubojitost prenosi kroz osmišljen ritam… Pesnik – legenda. Urbanost i dostojanstvenost predoči stihovima dostižući zavidnu tehničku izgrađenost i kroz naraciju i kroz fragmente… (SSS)
Vjekoslav Vidaković: Unutrašnja preispitivanja i ideologijsko prolongiranje puberteta ličnog frizera Benita Musolinija. (MO)
Vladan Čukvas: Morizok, Damjan i studenac – rasprava o riječima i o umjetnicima. (GDR)
Zoran Babić: Imunološki sistem posustaje pod paljbom modernih supermarket-izraza. Sukob sa snajperistom naspram nestanka struje i egzistencijalnih  pitanja. (MO)
Zoran D. Živković: Pesnik koji živi svoju pesmu. Posvećen i zanesen, poezijom se uznosi do visova izgrađujući autentični glas, u kojem se sluti tradicija i duhovnost, što prelazi u metafiziku… (SSS)
Zoran Ilić: - Na krovu. Dvovremenska priča koja se delimično odvija u sadašnjem vremenu, a većim, suštinskim, delom je smeštena u neke davne godine kada se živelo drugačijim ritmom. - Eden. Šezdesete godine XX veka, kada su komunisti govorili (i verovali) da grade raj na Zemlji (i teško onom ko u njega nije poverovao!). Svojevrstan omaž filmu «Diplomac» Majkla Nikolsa. (ZI)
Zoran Soldatić: Intimna storija o klovnovima, silovanju, dosadi, identitetima, čežnji ili kako preživjeti nedjelju popodne (SK)
Zoran Spasojević: Čiji si čovjek ako možeš uvući i možeš popušiti? Državni ili pripadnik određene frakcije? (MO)
Prijevodi u broju 24: G. Dr. Ralf s danskoga i engleskoga; Sabina Šahbegović s njemačkoga; sa slovenskoga Ana Ristović Čar i Željko Perović.
Prikaz i sažetak uradaka: Gospodin Dr. Ralf (GDR), Mirjana Ostojić (MO), Naida Šehić (NŠ), Ranko Milanović-Blank (RMB), Selma Kešetović (SK), Srđan Simeunović Sendan (SSS) i Zoran Ilić (ZI) 

http://poluostrvo.web1000.com/
PISMO ČITAOCIMA

 Ako se ne varam, bilo je to 1984. Nakon premijere drame jednog autora sa Balkana u Trycicle teatru u Londonu – koja je inače bila grozno mlako izvedena, tanka, poprilično besmislena i dozlaboga diletantski režirana i odglumljena – sedeli smo u restoranu «La Cloche» i razgovarali o razlici između našeg, balkanskog, i zapadnoevropskog kulturnog mentaliteta.

Uglavnom, svi smo se složili da naše, balkanske umetnosti, a naročito pozorište, radio, film i, na kraju krajeva, književnost imaju jedan specifičan bouquet (kao izuzetno dobra vina, recimo), iste tokove, iste načine... Tokove i načine često nerazumljive ljudima koji potiču iz drugih kulturnih sredina. Naravno da smo tada pod 'balkanskim' mislili na sve južnoslovenske književnosti, kao i na grčku, albansku, romsku, rusinsku, slovačku književnost, uz dodatak rumunske, južnomađarske, turske... Radi se o jednom veoma karakterističnom mentalitetu koji evidentno povezuje pisce sa tih prostora.

            Tad sam predložio da zajedničkim snagama osnujemo časopis «Полуострво / Poluotok / Полуостров / Poluostrvo» koji će pratiti tokove naše savremene literature i predstavljati je i okruženju i svetu. Na žalost, to se nije dogodilo. Usledile su gadne i grozne godine. Nakon svog ovog vremena, ja sam jedini od petorice prijatelja što su sedeli u najboljem francuskom restoranu u Londonu (čiji je vlasnik, inače, Kraljevčanin) koji je ostao živ. Za sad.

            Neke su uništili naši besmisleni međusobni ratovi, neke bolesti, a tvrde mi da je jedan književnik koji je te večeri bio sa nama čak umro od gladi za vreme bombardovanja Sarajeva.

            Dvadeset godina docnije, 2004. u Opatiji se sastala grupa mladih ljudi koja je podržala naše prvobitne stavove o osnivanju Balkanskog književnog glasnika i – prionula na posao. Prošle godine, u Bitef Art Kafeu održan je prvi sastanak beogradske redakcije «Poluostrva». Potom su oformljene regionalne redakcije koje prikupljaju tekstove pisaca koji žive ili potiču sa njihovih područja. Osim autora koji žive na Balkanu, do sad smo objavljivali i one koji – privremeno ili stalno – žive u inostranstvu, a potiču odavde.

Već u decembru se, zahvaljući entuzijazmu i energiji književnika Zorana Ilića, koji je webmaster «Poluostrva», pojavio nulti, probni broj našeg magazina (koji možete videti u rubrici 'Arhiva'). Koristim ovu priliku da se zahvalim svima na čestitkama, kao i da uputim beskrajnu zahvalnost kolegama iz elektronskih medija koji su oglasili početak našeg rada.

Takođe, moram priznati da smo bili prijatno iznenađeni, kako posetom, tako i brojem priloga koji su svakodnevno pristizali u uredništvo. Na žalost, kako nismo bili u mogućnosti da objavimo sve dobre tekstove odmah, sve naše buduće saradnike molim za izvinjenje i malo strpljenja. Sve što je 'fit to print' pojaviće se u Balkanskom književnom magazinu pre ili kasnije.

Šta je u našem slučaju 'fit to print'? Nema potrebe da objašnjavam koncepciju jednog međunarodnog, regionalnog časopisa. Dovoljno je da se pročita nekoliko priloga naših autora.

***

            Godinama smo se trudili da od našeg poluostrva napravimo ostrvo, i to ne obično, već pusto ostrvo. Na njemu – iako je 'pusto', jasna stvar, žive neki urođenici, ali svi su se posakrivali u svoje kolibice od pruća i blata, ogradili se tarabama od kolja, pripremili šančeve, vrelo ulje, praćke i kamenice za putnike – namernike...

            Vreme je da se to promeni.

            Na kraju krajeva, svi mi, okupljeni oko Balkanskog književnog glasnika se bavimo najlepšim poslom na svetu – literaturom. Red je bar da znamo šta i naši susedi koji dele isti zanat, istu muku i istu ljubav i strast rade.

            Uveravam vas, jedino na taj način možemo da od našeg 'pustog poluostrva' napravimo POTKONTINENT.

 ***

             Čitajte nas i dalje.

             Srdačno,          Dušan Gojkov

            Glavni i odgovorni urednik

            U Beogradu, januara / siječnja 2006.

            dusangojkov@sezampro.yu

        Kada pogleda kroz prozor Nepoznati uvek vidi isto: obrise grada u kome ne želi da živi, koji želi da napusti.  Naravno, to nije lako izvesti. Kao u onoj pesmi: “Tačno znam zašto volim Amsterdam...” i Nepoznati može reći: “Tačno, dobro, znam u kom gradu želim da živim...” Naravno u K-u. To je grad u kome želi da se budi, odlazi do prodavnice po hleb, mleko i dnevne novine, u kome želi uveče da leže...      

RAZGOVOR NORA ŠAPONJA, UREDNICA KNINSKE KNJIŽEVNE REVIJE "UV" KOJA PROMIČE MULTIKULTURALNOST I STVARA-LAŠTVO MLADIH
"Knin je Amerika u malom"
NEIZBJEŽNA MULTIKULTURALNOST Revija UV namijenjena je prostoru Hrvatske pa se takvom odjeku i nadamo. Promocije smo imali na Motovun Film Festivalu i zagrebačkom net klubu "mama". U Kninu je zastupati multikulturalnost neizbježno. Grad je poput Amerike u malom. Odluka na mladima ostaje. U svakom slučaju, živjeti u Kninu je izazov
Razgovarao: Siniša KEKEZ

Knin je grad za koji se od doba postolujnog trijumfalizma, kad mu se tepalo da je najkraljevskiji i najmlađi hrvatski grad, rijetko čuje u hrvatskim medijima, a još rjeđe na kulturnim stranicama. I da nije kninske udruge Urbanih vračeva, koji pod okriljem udruge HUK (Humanost i urbana kultura) izdaju reviju kratkih priča UV, to bi bilo još rjeđe. Oni su pokazali da je Knin urbana cjelina koja se ne plaši zalaska sunca, nego grad u kojem obitavaju urbani mladi ljudi što se ne prepuštaju turbofolku, već dobro poznaju kako multimedijalnost, tako i multikulturalnost, a preko interneta povezani su sa srodnim ljudima iz većih i uređenijih aglomeracija. S glavnom urednicom časopisa UV Norom Šaponjom razgovarali smo o časopisu, Urbanim vračevima, kninskoj kulturnoj situaciji, urbanoj kulturi...
Otkad postoje Urbani vračevi i kakva im je djelatnost?
Urbani vračevi (UV) revija je kratkih priča, postoji od 2003. godine. Objavljuje radove mladih autora iz Hrvatske, ali se nađe i pokoji uradak iz inozemstva. Uglavnom, postoje već autori koje bismo mogli nazvati "redovnim" jer na svaki naš natječaj pošalju dobru priču. Iz Hrvatske to su: Snježana Baković, Marija Škrlec, Luka Vukušić, Eugenio Fočić, Danijel Radočaj; iz BiH: Jahja Fehratović; iz SiCG nezaobilazan je Dejan Vukičević.
Prilika za mlade
Koji su ciljevi udruge?
Revija UV izlazi u sklopu kninske udruge mladih HUK koju su 2000. godine osnovali Kninjani koji su početkom rata i silom prilika odrastali u Zagrebu, Splitu, Šibeniku ili, pak, Beogradu, već kako je kome bilo zapisano u zvijezdama. Nakon povratka u rodni grad, možda se željelo nadoknaditi izgubljeno, ali, čak i više, odgovoriti na novonastalu situaciju. Bili smo se zatekli u nekom novom gradu u kojem smo mi sada bili ti koji trebaju nešto pokrenuti, osmisliti. To je osnovni motiv. S vremenom se samo krug zainteresiranih povećao i sad obuhvaća i mnoštvo novih klinaca. Rezultati HUK-a su desetak bandova, teatar, radionica elektroničke glazbe, NNC festivali, izložbe, seminari... Ciljevi su, dakle, proizvesti kulturne sadržaje.
Kakva je koncepcija i odjek vašeg časopisa?
Časopis je zamišljen kao polugodišnjak, krajem siječnja objavljujemo natječaj za peti broj na internetskim portalima iskon, litkon, pisacamasina, zamirnet itd. Urednički tim činimo grafički urednik Leonid Biserko, koji je ujedno i autor fotografija, i ja koja odabirem priče. Za sljedeći broj smo, osim priča, planirali i pokoji intervju. Općenito, želimo pružiti prostor mladim autorima za neke buduće spisateljske korake, UV inkubator, mogli bismo se i tako nazvati. Mi mislimo da u današnjoj Hrvatskoj treba pružiti šansu mladim autorima, da ne pomisle da je smiješno to što pokušavaju pisati i da umjesto toga trebaju postati TV voditelji, stilisti, ili se hitno prijaviti na neki megashow. Ne da imamo išta protiv toga, ali jednostavno želimo dati priliku onima koji žele izgraditi sebe "po peru". Cilj nam je biti prepoznati u Lijepoj našoj jer sudeći po odazivu na UV natječaje, ovakva revija je i te kako potrebna.
Kulturni Knin
Kako stoji s financiranjem?
Financiramo se jedino od projekata koje napišemo. Tražimo donatore, aplicirali smo Ministarstvu kulture i Ini. Nadamo se pozitivnom ishodu.
Kako se percipira rad udruge?
Od kninske gradske uprave smo za tekuću godinu dobili nešto sredstava kao "kulturna udruga". To znači da i formalno branimo boje Knina. Volimo to činiti jer su o Kninu prisutne neke predodžbe pa se ljudi iznenade zbog spoznaje da ovdje postoji rock i DJ scena, kazališna skupina, književna revija...
Kakav je odjek vašeg rada?
Revija je namijenjena prostoru Hrvatske pa se takvom odjeku i nadamo. Promocije smo imali na Motovun Film Festivalu i zagrebačkom net klubu "mama". Što se tiče Knina, to je grad koji svoj put još izgrađuje.
Kako je zastupati multikulturalnost u Kninu i Hrvatskoj?
Najsvježiji primjer u Hrvatskoj je došao s RTL-a, s Big Brothera. A u Kninu je zastupati multikulturalnost neizbježno. Grad je poput Amerike u malom. Odluka na mladima ostaje. U svakom slučaju, živjeti u Kninu je izazov. 
Nora osobno - Rođena sam u Kninu 1975. godine. Tu sam živjela do 1991. godine, a zatim u Zagrebu gdje sam maturirala na 7. gimnaziji. Od 1993. do 1995. živjela sam u Londonu. Godine 1996. upisala sam Filozofski fakultet u Zagrebu. Trenutačno sam pred diplomom: prof. engleskog i talijanskog jezika i književnosti. Od 2000. do 2004. radila sam u osnovnoj skoli u Kninu kao učiteljica engleskog jezika. Trenutačno sam zaposlena u školi stranih jezika. Eccolo e basta!
Nadrealno ime
Otkud ime Urbani vračevi?
To je direktni rezultat atmosfere koja je vladala u Kninu nakon rata. Bilo je jasno da se radi o nekakvom novom početku. Grad je do podne bio živ, od podne pust. Pomalo nadrealno s obzirom na činjenicu da ste istodobno preko interneta bili povezani s cijelim svijetom. Vezano uz tu, uvjetno rečeno, nadrealnost, nastali su "vračevi", a s obzirom na našu želju, postali su "urbani".

Ustanova Studentski kulturni centar Kragujevac raspisuje konkurs za prvu knjigu.
Uslovi konkursa:
- Pravo učešća imaju autori koji do sada nisu objavili knjigu
- U obzir dolaze pesnički, prozni, esejistički, dramski i međužanrovski radovi
- Konkurs je otvoren do 15. aprila 2006. godine
- Žiri će objaviti imena autora čije knjige ulaze u izdavački plan edicije „Prvenac”, na dan Univerziteta, 21. maja 2006. godine
- Radove sa punim imenom i prezimenom i kraćom biografijom, dostaviti u tri primerka na adresu: Studentski kulturni centar, Radoja Domanovića br. 12, 34000 Kragujevac
- Autori izabranih radova biće lično obavešteni
- Studentski kulturni centar će izabrane knjige objaviti do Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu
- Rukopisi se ne vraćaju

MUŠKARCI SU IZ BIRTIJE,ŽENE SU S PLACA
Igor Kokoruš – Leb, jedan od najpoznatijih hrvatskih blogera, odlučio je elektronski zaslon kompjutera zamijeniti starim dobrim papirom i ukoričiti ono što ste do sada (samo djelomično i ponekad) mogli čitati na njegovu blogu Plodovi zemlje -http://lebov.blog.hr/.
Njegove kratke priče koje na blogu dnevno obiđe koja tisućica obožavatelj-a (-ica?) začudne su slike iz svakodnevnog života promatrane iz ugla vječnog čuđenja nad glupim, nelogičnim ili jednostavno uvrnutim iskustvom kojim nas sadašnjica obara na koljena.
Uvrstivši u ovu zbirku svoje najpopularnije priče s bloga i dodavši tome, pod prijetnjom urednika, bar još toliko materijala sumnjive kvalitete koje ljudsko oko nikada nije vidjelo da titra pikselima, Leb je razveselio svoj žiro račun skromnom svoticom, ali više od toga znači mu beskonačna slava i divljajnje obožavateljica pod prozorom njegove spavaće sobe u Bjelovaru.

 Ići na susret sa devojkom koji se neće dogoditi, za koji znaš da ne može da se dogodi. Ispred pozorišta gde treba da se sretnete kupiti buket đurđevka. Držati ga u ruci. Znati da si jedini mladić kome je zakazala susret za deset godina. Taj romantični obol.
Devojka neće doći. Ona je na drugom mestu i nema ništa sa ovim svetom. Ipak je čekaš. Pet-deset minuta. Ne okrivljuješ rat za vašu tragičnu sudbinu. Sebe kriviš, međutim nastavljaš da živiš.
Devojka je bila pilot. Njoj u susret je letela neprijateljska eskadrila. Za lukavog Nemca koji je prošpartao nebo Evrope predstavljala je lak plen. Nije ni slutio koliko je borba neravnopravna. Da je oborio devojku koja nije završila nikakve vojne škole i imala bezbroj sati leta, već je bila otrgnuta iz školskih klupa. Ne želim o sukobu dobra i zla, komunizma i fašizma!
Neka osnovna ili srednja škola, ulica, stambena četvrt ili fabrika nosiće devojčino ime. Ništa to ne znači! Škole mogu da se zovu i X, Y, Z. Zar je važno kako se zovu?!
 Mladić je došao na sastanak, ispunio obećanje, zadatak. Došao je autom. Tako je i obećao. Ništa ga više nije vezivalo za devojku. Tanka nit, obećani susret i on pripada prošlosti. Pokrenuo je motor automobila i moskovskim bulevarima krenuo u majsku noć.
 Osam stubova je bilo ispred pozorišta i mladi su se decenijama ispod njih sastajali.
         - Sastaćemo se u prolazu između srednjih stubova teatra - rekla je devojka. - Za deset godina.
         Deset godina je zvučalo kao Večnost. “Za deset godina” je zvučalo kao: nikada. Nikada to neće doći. A došlo je, brzo je prohujalo deset godina.
         Bilo je pozorišta, mladića, obećanog automobila, starog opela kupljenog na otpadu, jedino devojke nije bilo. Devojke koja je bila stvorena za bolji, humaniji svet, koja nije kalkulisala i pristajala na preživljavanje.
         Ostajemo mi, i često ne razumemo takve kao što je bila ta devojka, Ženja Rumjanceva. Strani su nam, tuđi. Ne doživljavamo ih ni da su bolji od nas. Svet je dovoljno velik da postoje i oni i mi.
         Mi smo taj mladić, Serjoža. Naš nagon za puko preživljavanje je malo jače izražen, potcrtan.
         I evo kako zapisujemo “Legendu Rumjanceva”, analiziramo, preispitujemo, Ženjine poteze. I tako nastaje, rađa se “Legenda Rumjanceva”, prenosi, pamti.
         Pozorište u Moskvi i njegovih osam stubova na ulazu ostaće upamćeni po Ženji, dok će se prolaz izmeđe četvrtog i petog stuba zvati “Prolaz Rumjanceva”. Svakog dvadeset i devetog maja buketi đurđevka počivaće u podnožju stubova. Beleće se njihove glavice. Pre predstave, na pozornicu će izaći direktor teatra i reći: 
         - Večerašnja predstava se igra u čast Ženje Rumjanceve.
         Vreme se strelovito udaljava od nas i Ženje. Odavno su umrli njeni roditelji i taj mladić, Serjoža, umro je kao sedamdesetogodišnji starac, nestao je i stari opel, drveni čamac sa ravnim dnom kojim su se njih dvoje vozili po ribnjaku onog kišnoga dana kada su imali po sedamnaest godina. 
         Nikada nije postala astronom. Tako je volela zvezde, poznavala ih, kao gimnazijalka odlazila u planetarijum.
- Iza ekvatora zvezdano nebo je kao prevrnuto - govorila je ushićeno. 
         Posle gimnazije, otišla je u Lenjingrad, upisala studije astronomije. Onda je započeo rat. Hrabro se vinula u nebo, postala pilot, major sovjetske avijacije. Obukla vojničku uniformu i prihvatila da bude običan pion na tabli svetskih događaja. Postojao je deo stvarnosti koji je i za nju bio nedokučiv. Tako živeti, rezonovati o životu, nije moglo da rezultira dugim bitisanjem na ovom svetu. 
         Rat se završava, Ženje više nema, Serjoža objavljuje zbirku priča. Približava se i 1949. godina. Došao je i maj. U prolazu između srednjih stubova teatra stajala je “mršuljava sivooka devojka u patikama”. “Mršuljava sivooka devojka u patikama” je zauzela Ženjino mesto. U zakazano vreme i na zakazanom mestu ona je stajala. Na svetu će uvek biti dovoljno jedinki da se u dogovoreno vreme i na dogovorenom mestu nađe bar jedna. Cveće je završilo u njenim rukama.
         Zvezde na nebu žmirkaju kao i onda kada ih je Ženja posmatrala kroz teleskop.
         Retko dižem pogled ka nebu. Ne zanimaju me zvezde. Nisu one ono što mi o njima mislimo. Nisu naša romantična predstava o njima već imaju svoj život, buran život.
         Moskva je više ne pamti. Petnaest miliona stanovnika Moskve ne zna ništa o Ženji. Znaju o Mekdonalds restoranima, Rolingstounsima, Bilu Gejtsu, Madoni, Stivenu Spilbergu i Silvesteru Stalone. Jedino je Ženja Rumjanceva za njih potpuna nepoznanica. Ona pripada nečemu što Moskovljani žele što pre da zaborave: komunističkoj prošlosti njihove države.
         Ali, “Legenda Rumjanceva” živi.
         Jednoga leta spremajući se da posle toliko godina poseti rodni grad pisac ove, svojevrsne remake priče u putnoj torbi je poneo knjigu sa pričom “Ženja Rumjanceva” ruskog pisca Jurija Markoviča Nagibina.
         Umesto susreta devojke i mladića to je bio susret grada i sredovečnog muškarca. Susret se nije dogodio za deset već trideset godina. I piščev grad je imao pozorište. Na ulazu je, umesto osam, bilo četiri stuba. I mladi se nisu nikada ispod njih sastajali.
         Plašio se grada, naslućivao da on može da mu nanese bol, i da je dolazak u grad potpuno pogrešan, suvišan.
         Zato mu je i bila neophodna priča o hrabroj Ženji, o osobi kakva on nikada neće biti. Priča koju će potajno da čita uveče, pred spavanje, i koja će ujutru počivati na niskom ovalnom stočiću dok se bude spremao da krene da obavlja sitne, nevažne poslove po gradu.