- Na početku našeg virtuelnog razgovora, ipak me zanima gde ste Vi gdjo Samba? Možda će mi Vaš odgovor pomoći da vas materijalizujem u određenom prostoru, prostoru sa sasvim određenom geografskom širinom i dužinom?
- Dakle, zamisli jedan monitor, jedan dnevni boravak, u jednoj tipičnoj kamenoj dalmatinskoj kući sa vrtom, iza kapije u jedinom gradu Gradu na svijetu – Dubrovniku. Šiban burama, umiven valima i oplakam južnim vjetrovima, bijeli se u svom kamenu i tuguje za nekim davnim vremenima slave...

- Biti balkanski (srpski, hrvatski, bosanski...) pisac jeste jedna tuga pregolema. Da li delite moje mišljenje?
- Istina, opstati kao pisac i biti pisac na ovim prostorima je borba. I to ne samo sa birokracijom, manjkom općeg (ne)interesa za kulturu (od vladajućih instanci) i nastojanjem da se iziđe iz anonimnosti, nego i sa egzistencijalnim problemima. Pisac kao institucija je rijetkost, želim reći da su sretni oni rijetki (vrlo rijetki) koji mogu živjeti od svog rada.
Pianje nam dođe više kao hobi, što dođe isto kao da sakupljamo marke – skupo gubljenje vremena.

- Verujete li u postojanje Čitaoca? Da negde postoji njegovo veličanstvo Čitalac i da on čita Vaše knjige (Vaše priče... Vaše pesme...) Verujete li da Vaše knjige nisu tek "mrtvo slovo na papiru"?
- Nemam objavljenu knjigu, (vječna je nada u grudima ljudskim), ali trenutno pišem kolumnu za lokalne novine. Vjerujem u postojanje Čitaoca, jer JA jesam jedan. Susrećem te ljude svaki dan na ulici. Razgovaram s njima, slušam ih, dijelim njihove probleme... I sretna sam ako ih ono što napišem potakne na razmišljanje, zapali iskru u njima, da reagiraju na bilo koji način. Na kraju, to nam je svima cilj zar ne?