Većina su mještana držala ga je čudnim. Nisu željeli imati posla s njim, jer oduvijek su se ljudi odnosili tako prema drugačijima. Osobito u malim mjestima. Malobrojni koji su imali čast i privilegij (iako bi on rekao da je privilegij njegov) poznavati ga zvali su ga Putnik.
 Bijaše to neobičan čovjek. Nebo mu je podarilo čudesan dar – moć da glazbom, koju je nosio u sebi, mijenja ljudske živote nabolje. Neprihvaćen u rodnom zavičaju, u svojoj poniznosti, stavio je sebi u zadatak hodočastiti na sve četiri strane svijeta i vraćati vraćati vjeru i nadu svima koji ih izgubiše u životnom vrtlogu. Prenosio je na ljude svoju nježnu glazbu koja bi postajala lajtmotiv njihovih života. Bijaše to njegova misija, radost, strast i sudbina. Volio je ljude, čak i one koji su ga mrzili, ali poseban je odnos imao s Pticom. Svake godine kad bi snijeg okopnio, a sunce ugrijalo zemlju, ponavljao se stari ritual. Ptica se vraćala i savijala gnijezdo na vrhu skromne Putnikove nastambe, a on bi odlazio na put ostavljajući je riječima: «Doviđenja, stara družice. Uveseljavaj svojom pjesmom moje prijatelje  dok se na jesen ne vratim.» I Ptica bi pjevala najljepše arije i ode životu. A onda se jedne jeseni putnik nije vratio. Dogodine je Ptica, nošena toplim vjetrom, doletjela i savila gnijezdo na starom mjestu. Dugo je čekala svog prijatelja, ali on se nije pojavio. Stariji mještani još pamte to ljeto po najglasnijem ptičjem pjevu koji je ikad odzvanjao dolinom.